Monetarno financiranje proračunskog deficita nekoć je bio najteži grijeh središnje banke. Kvalitativno olakšanje i 'izravne monetarne transakcije' inkarnacije su tog grijeha.

Nakon što je osvojio novi mandat, američki predsjednik Barack Obama gotovo je odmah pozornost usmjerio na smanjenje rastućega domaćeg duga. Sve su se, zapravo, države Zapada okrenule provedbi mjera za smanjenje ili barem obuzdavanje rasta javnog duga. U svojem iznimno citiranom radu "Growth in a Time of Debt" Kenneth Rogoff i Carmen Reinhardt tvrde da u trenutku kad državni dug premaši 90 posto BDP-a države počinju doživljavati slabiji gospodarski rast. Državni dug mnogih zemalja zapada danas je opasno blizu, a ponegdje i veći od tog kritičnog praga. Štoviše, prema navodima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj, do kraja ove godine omjer državnog duga i BDP-a u SAD-u porast će na 108,6 posto. Javni dug u eurozoni iznosi 99,1 posto BDP-a, a predvode ga Francuska, gdje se očekuje porast omjera na 105,5 posto, te Velika Britanija, gdje će porasti na 104,2 posto. Čak će se i disciplinirana Njemačka približiti pragu sa svojih 88,5 posto.

Škakljivo povećanje poreza
Pojedine zemlje svoj državni dug mogu ograničiti smanjenjem proračunskog deficita ili ostvarivanjem primarnog suficita (fiskalni balans minus kamate na nenaplaćena dugovanja). To se postiže povećanjem poreza, smanjenjem vladine potrošnje, bržim gospodarskim rastom ili nekom kombinacijom tih elemenata. Kad gospodarstvo raste, automatski stabilizatori odrade svoj posao. Što više ljudi radi i više zarađuje, porezne obveze rastu, a pada broj onih koji zadovoljavaju uvjete za državna davanja kao što su naknada za nezaposlenost. Uz viši dohodak i manja davanja smanjuje se i proračunski deficit. No, u vremenima slaba gospodarskog rasta tvorci gospodarske politike nemaju puno izbora. Povećanje poreza nije samo nepopularno nego je i kontraproduktivno zbog ionako visokih poreza u mnogim zemljama. Usto, teško je pridobiti potporu javnosti za smanjenje troškova. Zbog toga mnogi tvorci gospodarske politike sa Zapada tragaju za alternativnim rješenjima, a mnoga od njih mogli bismo opisati kao financijsku represiju. Do financijske represije dolazi kad vlade odluče poduzeti mjere da sebi preusmjere sredstva koja bi inače na dereguliranom tržištu otišla negdje drugdje. Mnoge su vlade, primjerice, provele nadzorne mjere nad bankama i osiguravateljskim društvima koja povećavaju razinu vladina duga u njihovu posjedu. Sjetimo se samo međunarodnih bankovnih standarda Basel III. Među ostalim, Basel III određuje da banke ne moraju odvojiti gotovinu da bi pokrile ulaganja u vladine obveznice s minimalnim rejtingom od AA-. Štoviše, ulaganje u domaće obveznice ne zahtijeva nikakve rezerve bez obzira na rejting.

Mirovinci u infrastrukturi
Središnje banke zemalja Zapada istodobno provode drugu vrstu financijske represije putem održanja negativne realne kamatne stope (koja donosi manji prinos nego stopa inflacije), što im omogućuje da besplatno otplaćuju dug. Glavna stopa Europske središnje banke iznosi 0,75 posto, a godišnja stopa inflacije eurozone 2,5 posto. Bank of England svoju glavnu stopu drži na tek 0,5 posto unatoč stopi inflacije koja je viša od dva posto. U SAD-u, gdje je inflacija viša od dva posto, standardna stopa Saveznih rezervi na rekordno je niskih 0-0,25 posto.S obzirom na to da se Europska središnja banka, Bank of England i američke Savezne rezerve okreću kapitalnih tržištima - putem kvantitativnog olakšanja u SAD-u i Velikoj Britaniji i programa "izravnih monetarnih transakcija" Europske središnje banke u eurozoni - dugoročna realna kamatna stopa također je negativna (stvarna tridesetogodišnja kamatna stopa u SAD-u je pozitivna, no neznatna). Takve taktike, kojima se banke potiče a ne prisiljava da ulažu u državni dug, "meke"su metode financijske represije. No, vlade mogu provesti i oštrije metode te od financijskih institucija zatražiti da održe ili povećaju posjed državnog duga, kao što je 2009. godine zatražila Britanska uprava za financijske usluge. Sličan su potez španjolske banke ostvarile 2011., kad su kreditiranje vlade povećale za gotovo 15 posto iako se kreditirananje privatnog sektora smanjilo, a španjolska vlada počela gubiti kredibilitet. Jedan je viši talijanski bankar jednom rekao da bi Ministarstvo financija objesilo talijanske banke da prodaju svoj dio vladinog duga, a jedan je portugalski bankar izjavio da je vladin pritisak oko kupnje bio prevelik iako su banke trebale smanjiti izloženost riskantnim vladinim obveznicama.

Dugoročna politika
Usto, u mnogim zemljama, pa tako i u Francuskoj, Irskoj i Portugalu, vlade su opustošile mirovinske fondove kako bi financirale proračunske deficite. Velika Britanija sprema se na sličaj pothvat te će lokalnim mirovinskim fondovima "dopustiti" da ulože u infrastrukturne projekte. Izravno ili neizravno, monetarno financiranje proračunskog deficita nekoć je bio najteži grijeh koji neka središnja banka može počiniti. Kvalitativno olakšanje i "izravne monetarne transakcije" samo su nove inkarnacije tog starog grijeha. Takve politike središnjih banaka, zajedno s Baselom III, znače da će financijska represija vjerojatno još barem deset godina oblikovati gospodarski krajolik.