„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“, citirali su si najvjerojatnije u vlastitoj glavi članak 3. hrvatskog Ustava vlasnici dionica Badela 1862 sa skrbničkim računom u petak.

Činjenica da im Ustav daje za pravo nimalo nije smetala „gazdu“ u jednoj od niza hrvatskih tvrtki, koje su posljednjih 20 godina prošle privatizaciju na hrvatski način, a koja u ovom slučaju još nije dovršena, Antu Perkovića. Perković je svoju sigurnu smjenu s čela Badela odlučio pod svaku cijenu izbjeći i spas je potražio u vrlo jednostavnoj i lako provedivoj praksi u Hrvatskoj - odbio je priznati nečije privatno vlasništvo.

Formalna isprika da izvlasti neke dioničare bila je potvrda banke za skrbničke račune, koje kod verifikacije članova skupštine nitko nije tražio, no izlika je po istom principu mogla biti bilo koja. Mogao je Perković, u zaštiti svog prava da ostane na čelu tvrtke bez obzira što njezini vlasnici mislili o tome, odlučiti da članom skupštine može biti samo onaj dioničar ili opunomoćenik koji dođe dva i pola sata prije, a da to nije rekao nikome osim sebi ili je moga zahtijevati da dioničari sa sobom imaju vlastitu sliku u zebrinom odijelu u prirodnoj veličini kako bi verificirali dionice. Učinak bi bio isti. Vlasnici dionica ne bi mogli ostvariti svoje pravo vlasništva, a on bi i dalje ostao gazda.

No, problem nije Perković i njegova legitimna želja da ostane prvi među nejednakima u Badelu. Problem je u hrvatskim zakonima i njihovom provođenju, koji omogućuju da i država, impersonirana u liku nekog činovnika Hrvatskog fonda za privatizaciju , bude namagarčena i ostavljena bez aktivne kontrole nad svojim vlasništvom. Problem je što razni perkovići po raznim hrvatskim tvrtkama vuku za nos manjinske dioničare kojima na kraju priče jedino preostane da svoje ustavno pravo na vlasništvo potraže na nekom od hrvatskih sudova, koji su postali notorni po svojoj „učinkovitosti“.

Kada nas eurobirokrati opominju svojim dobro uvježbanim floskulama na korupciju i organizirani kriminal, oni ne misle na neke neodređene ekscese koji se tu i tamo događaju kod nas kao i bilo gdje drugdje u svijet, oni misle upravo na Badel i sve druge badele gdje se voljom moćnika mogu suspendirati ustavna prava, a država to promatra ili u dosluhu s moćnikom ili potpuno nemoćna da se i sama zaštiti.

Kod nas, gdje su pravila tržišnog poslovanja još u povojima, iskristaliziralo se ipak jedno nepisano. Ako se vlasnik ili upravitelj kompanije nađu u „raskoraku“ s manjinskim dioničarima, kladite se protiv malih, sigurno je jedino da oni ne mogu pobijediti.