Preneseni gubitak u poslovanju Vabe zaključno sa 31. prosinca 2011. iznosio je više od 72 milijuna kuna, dok je banka istovremeno imala sredstva rezervi kapitala u iznosu nešto većem od 27 milijuna kuna. S obzirom na to da banka nema zadržane dobiti, statutarnih ni ostalih rezervi iz dobiti za pokriće preostalog gubitka, rješenje je nađeno u pojednostavljenom smanjenju temeljnog kapitala banke te istovremenom povećanju temeljnog kapitala i izdavanjem dionica ulozima u novcu.

Sukladno tome, temeljni kapital Vabe od 176.522.800 kuna, koji je podijeljen na 1.765.228 redovnih dionica na ime, najprije je odlukom dioničara smanjen za oko 151 milijun, odnosno na 24,7 milijuna kuna. Razlika između iznosa za koji je smanjen temeljni kapital Vabe i iznosa kumuliranog gubitka koji se pokriva smanjenjem temeljenog kapitala, odnosno iznos od 105,5 milijuna kuna, raspoređen je u rezerve kapitala banke, dok je u zakonske rezerve raspoređen iznos od 1,2 milijuna koji čini 5 posto kapitala preostalog nakon smanjenja kapitala.

Nakon smanjenja, novi temeljni kapital od 24,7 milijuna podijeljen je na 1.765.228 redovnih dionica, a zatim je odlukom dioničara povećan na iznos 74.713.198 kuna, odnosno za 50 milijuna kuna. Potonji iznos treba nakon odluka skupštine uplatiti Alternative upravljanje d.o.o. koji upravlja fondom za gospodarsku suradnju (FGS) Alternative Private Equity, nakon čega će biti izdano 3.571.429 novih redovnih dionica, čime će ovaj FGS postati većinski vlasnik Vabe.

Iako su se spominjali drugi, pa i strani investitori, nakon obavljenih pregovora jedino je Alternative iskazao spremnost za upis novih dionica Vaba banke. To je za Vabu bilo od krucijalne važnosti s obzirom na to da joj je HNB naložila da najkasnije do 31. siječnja ove godine stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala, koja je u rujnu iznosila 12,73 posto, poveća na minimalno 14 posto.

Nasuprot tome, ulazak FGS-a u Vabu, kao i ranije u Centar banku s kojim bi se trebala povezati, otvorio je u javnosti dvojbu zašto zapravo država kreće u prodaju HPB-a, a istovremeno se državnim novcem spašavaju male banke iza kojih stoje Dragutin Biondić i Milan Horvat, budući da je u FGS-ovima polovica kapitala državna, a polovica privatna. Je li posrijedi uistinu gospodarska logika u javnom interesu, kao što je navodi stvaranje veće nacionalne ili regionalne banke, ili (prvenstveno) privatni interesi dioničara i komitenata, javnosti poznatih, ali i manje poznatih?