Vladimir Putin je prvo "sredio" Gruziju, ali svijet mu je oprostio jer je Rusija previše važna. Zatim je anektirao Krim i svijet je to prihvatio je je Krim ionako trebao biti ruski. Sada je pokrenuo akcije na istoku Ukrajine, a svijet i dalje oklijeva - jer infiltriranje nije isto što i invazija. Ako se Zapad sada ne suprotstavi Putinu, imat će ga na svojim vratima, piše The Economist.
Destabilizacija istočne Ukrajine trebala bi biti jasan znak Zapadu - najbolji način za ostvarenje stabilnosti jest suprotstavljanje Putinu. Snaga danas najbolji je način da se izbjegne prava konfrontacija sutra.

Rusija inzistira na tome da ne igra nikakvu ulogu u zauzimanju gradova poput Slavjanska i Gorlivke. To je nevjerojatno. Napadi su bili tako koordinirani, u strateški važnim mjestima koji su vidjeli malo prosvjeda. Jednako kao i na Krimu, ppostrojbe u neoznačenim uniformama s ruskim oružjem odradili su uvodne napade. Ruski agenti pojavili su se kao organizatori prosvjeda a neki kaže da su za to i plaćali. Rusija već tjednim podriva istok Ukrajine, ponegdje s rezultatima koje smo viđali na stranicama Gogoljevih knjiga. Tako se 6. travnja izvještavalo o "lokalnim stanovnicima" koji su zauzeli zgradu regionalne administracije u Harkivu kao da se radi o nekakvom upadu u zgradu opere.

Ruski diplomati tvrde da oni ne stoje iza napada jer destabilizacija istoka Ukrajine navodno nije u ruskom interesu. Istina, normalne države profitiraju od mira i prosperiteta u vlastitom susjedstvu. No, uplašeni za sudbinu stagnirajuće ruske ekonomije, Kremlj je odlučio da neće mirno gledati svrgavanje Janukoviča. Odlučio je spriječiti uspjeh nove Ukrajine.

Ima nekoliko razloga zašto Rusija želi destabilizaciju Ukrajine. Jedan od motiva je sprječavanje predsjedničkih izbora zakazanih za 25. svibnja. Drugi motiv mogao bi biti opravdavanje ruske intervencije. Putin je u stanju iskoristiti anarhiju ili krvoproliće kao opravdanje da pokrene postrojbe koje su u pograničnom području i da ih u Ukrajinu pošalje kao snage za "održavanje mira". Okupacija bi ipak koštala previše, pa bi Kremlj vjerojatno mogao pribjeći trećoj opciji: civilnom sukobu koji bi potkopao vlast Kijeva, a to bi vodilo stvaranju paralelne vlasti u istočnoj Ukrajini. Nema ništa pogrešno u federalizmu kao načelu, ali ovo bi bilo formula za rusku dominaciju.

Neki bi mogli bi i zadovoljni baš takvim scenarijem. Ukrajinski političari i oligarsi mogli bi nastaviti krasti, a Zapad bi bio "utješen" time što Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu. No, to bi bio stravičan ishod za ukrajinski narod, posebno one koji su riskirali živote na Majdanu kao prilici da se dogodi nešto bolje.

Putin je iskoristio ukrajinsku krizu da uspostavi neke opasne presedane. Tvrdi da je bio dužan intervenirati da bi zaštitio rusofone stanovnike gdje god se nalazili. Održao je referendum i proveo aneksiju, suprotstavljajući se ukrajinskim zakonima. Ignorirao je poštovanje ukrajinskih granica iako se Rusija na to obvezala sporazumom iz 1994. godine a tim se sporazumom, podsjetimo, Ukrajina odrekla nuklearnog oružja.

Putin sada ima oruđe da intervenira izvan svojih granica kako bi učvrstio postsovjetski poredak. Moglo bi se to ponoviti, primjerice, u Moldaviji ili Kazahstanu pa čak i u baltičkim državama gdje u dvije od njih tri žive značajne ruske manjine. Sve spomenute države značajno ovise o ruskom plinu. Obzirom da su baltičke zemlje članice EU i NATO-a, rusko presizanje bilo bi izazov cijelom Zapadu. Pogrešna računica bilo koje od strana mogla bi biti pogubna.

Baš zato Zapad treba pokazati Putinu da bi ga buduće intervencije mogle skupo koštati. Zapad ima karte na koje može odigrati. Jedna je vojna. NATO bi mogao objaviti kako planira vojne vježbe u srednjoj i istočnoj Europi, mogao bi ojačati zračnu i cyber obranu u tom prostoru i poslati odmah neke postrojbe, rakete i zrakoplovstvo prema Baltiku i Poljskoj. Druga karta su sankcije koje su dosad nametnute tek nekolicini Putinovih bliskih suradnika. Vrijeme je za oštrije mjere. Francuska bi trebala otkazati prodaju vojnih brodova Rusiji. Još oštrija kazna bile bi financijske sankcije koje su, kako vidimo, bile učinkovite u slučaju Irana. To bi dosta koštalo i Zapad, pogotovo londonski City, ali bi bilo vrijedno toga.

Nametnite te sankcije sada i dajte Putinu razlog da se zaustavi. Napravite li sada manje, cijena će idući put biti znatno veća, jasan je The Economist.