Naznake da bi se tijekom vikenda demokrati i republikanci mogli dogovoriti o proračunu i oko limita za zaduživanje, ipak se nisu ostvarile. Dok se krajnji rok, 17. listopada, opasno približava, Paul Krugman u New York Timesu analizira kakav izbor Amerikanci imaju ako probiju gornji prag zaduživanja.

Republikanci su možda odlučili podići gornji prag zaduživanja - detalji još uvijek nisu sasvim jasni. Možda je to kraj ove konkretne ucjenjivačke taktike, možda i nije, jer u najboljem slučaju riječ je o vrlo kratkoročnom produžetku. Prijetnja udaranja u plafon ostaje prisutna, naročito ako se politika blokiranja rada vlade nastavi obijati o glavu republikancima.

Kakav izbor imamo ako probijemo gornji prag? Kao što vjerojatno pretpostavljate, sve su opcije loše, tako da je pitanje koji će loš izbor izazvati najmanju štetu.

Dakle, administracija tvrdi da nema nikakvog izbora, da će američka država, ako probijemo granicu, otići u opći bankrot. Mnogi ljudi, čak i simpatizeri ove administracije, pretpostavljaju da dužnosnici jednostavno moraju to reći u ovom trenutku, jer ne mogu republikancima dati izgovor da umanje ozbiljnost ovoga što rade. Ali, recimo da je to točno. Kako bi izgledao opći bankrot?

Prošlogodišnji izvještaj ministarstva financija kaže da bi probijanje praga dovelo do 'režima odloženog plaćanja': računi, uključujući i račune za kamate na federalni dug, plaćali bi se po redoslijedu dospijeća, kako novac postane dostupan. Budući da bi računi koji svakodnevno stižu premašivali prihode, to bi značilo da sve više i više kasnimo. A to bi moglo stvoriti naglu financijsku krizu, jer bi američki dug - koji je dosad smatran najsigurnijim vrijednosnim papirom - bio reklasificiran u rizični vrijednosni papir, što bi financijske institucije natjeralo da rasprodaju američke obveznice i potraže druge oblike kolaterala.

To je jeziva mogućnost. Mnogi su predlagali - naročito republikanski orijentirani ekonomisti, ali ne samo oni - da ministarstvo financija umjesto toga napravi listu prioriteta: moglo bi u potpunosti otplatiti obveznice, tako da čitav teret nedostatka gotovine padne na druge stvari. A pod 'drugim stvarima' uglavnom mislimo na socijalno osiguranje, Medicare i Medicaid, na koje odlazi glavnina federalne potrošnje, ako ne računamo vojsku i plaćanje kamata.

Neki zagovornici prioritizacije izgleda vjeruju da će sve biti u redu dokle god plaćamo kamate. Navest ću vam četiri razloga zašto griješe.

Prvo, američka država bi i dalje bila bankrotirana, jer ne bi izvršavala svoje pravne obaveze. Možda ćete reći da penzije nisu isto što i kamate na obveznice, jer Kongres ne može ukinuti dug, ali može, ako tako odluči, usvojiti zakon za smanjenje mirovina i socijalne pomoći. Ali Kongres nije usvojio takav zakon i sve dok ga ne usvoji, izdaci socijalnog osiguranja uživaju isti nepovredivi pravni status kao i isplate investitorima.

Drugo, prioritizacija isplata kamata učvrstila bi onaj užasni presedan koji smo uveli nakon krize 2008. godine, kada je spašavan Wall Street, ali ugroženim radnicima i kućevlasnicima nije pružena nikakva pomoć. Ponovo bismo poslali signal da financijska industrija dobiva poseban tretman jer može zaprijetiti da će srušiti ekonomiju ako ga ne dobije.

Treće, smanjenje potrošnje izazvat će velike poteškoće ako duže potraje. Pomislite na korisnike Medicarea kojima će bolnice odbiti pružiti liječenje jer država ne plaća račune.

Na kraju, iako bi se prioritizacijom možda izbjegla trenutna financijska kriza, ona bi ipak izazvala razorne ekonomske posljedice. Govorimo o trenutnom rezanju troškova u sličnim razmjerima poput pada cijena nekretnina nakon pucanja mjehura, pada koji je bio glavni uzrok Velike recesije 2007-09. To bi samo po sebi bilo dovoljno da nas gurne u recesiju.

I ne bi se na tome završilo. Kada američka ekonomija uđe u recesiju, prihodi od poreza naglo padaju i država bi, u nemogućnosti da pozajmljuje, bila primorana na još jedan krug rezanja troškova, što dodatno pogoršava stanje u ekonomiji, ponovo smanjuje prihode i tako dalje. Dakle, iako bismo izbjegli financijski krah poput onog nakon propasti Lehman Brothersa, pad bi ipak mogao biti još gori od Velike recesije.