Izravna sanacija šest hrvatskih banaka provedena u razdoblju od 1995. do 2000. godine za državni je proračun predstavljala trošak od približno 13 milijardi kuna, a samo od njihove prodaje ostvaren je prihod od 7 milijardi kuna, a najbolji odgovor na pitanje je li se sanacija isplatila je uspješno poslovanje saniranih i privatiziranih banaka naspram znatno manje uspješnog poslovanja onih koje su i danas u državnom vlasništvu, rečeno je u četvrtak na okruglom stolu "Sanacija banaka u Hrvatskoj: 15 godina poslije".

Okrugli je stol organizirala Hrvatska udruga banaka (HUB) u povodu objave istoimene analize, koju je izradio direktor Arhivanalitike Velimir Šonje, a koji je istaknuo da je ovakva analiza bila potrebna jer i 15 godina nakon zaključenja sanacije još uvijek postoje mitovi o troškovima i koristima sanacije te je li ih je trebalo privatizirati ili zadržati u vlasništvu države.

Jedan od mitova je da je sanacija stajala oko 80 milijardi kuna, a da je prodajom država uprihodila 5 do 7 milijardi kuna, kazao je Šonje te istaknuo kako to nije točno, već da je Hrvatska u pojedinačnu sanaciju šest banaka - PBZ, Splitske, Slavonske, Dubrovačke, Riječke i Croatia banke, utrošila 12,9 milijardi kuna.

Čak ako se tome doda i gotovo 8 milijardi kuna, koliko je koštala regulacija odnosa s Pariškim i Londonskim klubom, te 20-tak milijardi kuna troška tzv. Velikih obveznica sa sanaciju gospodarstva početkom 1990.-ih te za staru deviznu štednju, što se nikako ne može smatrati sanacijom banaka, već ukupnim fiskalnim troškom raspada SFRJ, taj je trošak i dalje višestruko manji od 80 milijardi o kojima se godinama govori, kazao je Šonje.

Prema rezultatima njegove analize niti prihod od prodaje tako saniranih banaka ne ostaje samo na izravno uplaćenih 7 milijardi kuna, jer je tu još i 3,9 milijardi kuna procijenjene tržišne vrijednosti dionica prenesenih u portfelj Državne agencije za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga (DAB) za kuponsku privatizaciju te 8 milijardi kuna realne tržišne vrijednosti dionica banaka koje su još uvijek u imovini DAB-a.

No, najveća korist od provedene sanacije banaka nije u prihodu već u činjenici da su te banke potom privatizirane i od tada posluju bez problema, što se ne može reći za dvije koje su ostale u većinskom državnom vlasništvu (HPB i Croatia banka), ali i u činjenici da je Hrvatska jedna od rijetkih članica EU koja u šest godina krize nije morala financijski spašavati bankarski sustav.

Jedan od sudionika okruglog stola bio je i Borislav Škegro, koji je u to vrijeme bio potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, a potom i ministar financija, odnosno izravno zadužen za sanaciju banaka, a koji je istaknuo da za razumjevanje nužnosti sanacije banaka treba razumjeti i da u to vrijeme bankarstvo u današnjem smislu nije niti postojalo.

Sanacija banaka zato zapravo nije bila samo sanacija banaka već sanacija svih najvećih hrvatskih poduzeća koja su bila u portfeljima tih banaka, istaknuo je Škegro.