Dosad je težište hrvatske ekonomske politike bilo na fiskalnoj politici, no njezine su mogućnosti da samostalno bilo što promijeni slabe. Odgovornost za provedbu ekonomske politike snosi cijela Vlada, a ne samo Ministarstvo financija.

Analiza javnih rashoda u Hrvatskoj ukazuje na ograničenja fiskalne politike koja su se kumulirala godinama. U kratkom roku takvu situaciju je teško mijenjati bez oštrih i neugodnih političkih odluka. Na slici Struktura rashoda opće države (ekonomska kvalifikacija) razvidno je da se struktura javne potrošnje u promatranom razdoblju u biti nije promijenila, poglavito ne u razvojnom aspektu javne potrošnje, kojom se uglavnom financira tekuća potrošnja.

Proračunski rashodi za plaće i mirovine, koji su u 2012. u rashodima opće države imali udjel 56,8 posto, od 2004. rastu oko pet postotnih bodova godišnje, dok su kapitalni rashodi, koji osiguravaju razvoj, s oko 11 posto u 2004. pali na 3,8 posto u 2012. godini.

Raste i udjel rashoda za kamate - u odnosu na početak promatranog razdoblja u 2012. porastao je 50 posto. Hrvatska danas nije u stanju u potpunosti svesti tekuće prihode i rashode u ravnotežu, a povećani rashodi za kamate i druge tekuće izdatke dodatno istiskuju prostor za produktivnije deficitarno financiranje i fiskalnu ekspanziju.

Troškovi kamata

Kada se, prema proceduri prekomjernog deficita, u kamate pridaju troškovi swap i FRA (forward rate agreements) ugovora, iskazani izdaci za kamate u ovoj godini dosežu 11,1 milijardu kuna, a u 2015. čak 12 milijardi kuna.

Iz analize funkcijske klasifikacije jasno je da država trenutno troši više od 55 posto proračunskih sredstava na socijalnu zaštitu (38,9%) i zdravstvo (16,2%). Nakon općih javnih usluga, najveći udjel državnih rashoda odnosi se na ekonomske poslove. Oni predstavljaju rashode sa značajnim dodatnim impulsom ekonomskoj aktivnosti kao mjera fiskalne politike.

U slučaju Hrvatske riječ je o relativno velikom udjelu države u gospodarstvu, no očekivani je učinak na ekonomsku aktivnost i stopu rasta izostao jer su dominirale subvencije neefikasnim sektorima kao što su promet (cestovni i željeznički) i poljoprivreda.

Nema sustava upravljanja javnim dugom

Prostor djelovanja fiskalne politike dodatno sužavaju kreditna ograničenja i nepostojanje sustava upravljanja javnim dugom. A upravo bi politika upravljanja javnim dugom trebala biti jedan od ključnih elemenata fiskalne politike u srednjoročnom razdoblju, s obzirom da se kratkoročno ne mogu očekivati niti visoke stope rasta BDP-a, niti značajnije smanjenje troškova zaduživanja.

Mogućnosti djelovanja sastoje se prije svega u promjeni strukture javnih radova u korist kapitalnih investicija koje jedine imaju dugotrajno pozitivan učinak na BDP.

Ograničenja porezne politike

Mogućnosti porezne politike mnogo su manje jer su porezni multiplikatori uglavnom manji od multiplikatora javnih rashoda. Šok povećanja poreza na dohodak ima negativan učinak na kretanje BDP-a u cijelom promatranom razdoblju, a s njim usko vezani socijalni doprinosi kratkoročno povećavaju BDP u prva tri kvartala. Nakon toga njihovi učinci postaju negativni dok ne iščeznu. Negativan učinak izaziva i šok povećanja poreza na dobit, ali taj učinak najbrže iščezava, već nakon prvog kvartala. Učinak je suprotan u slučaju smanjenja poreza.

Iznenađujući rezultat analize je da indirektni porezi, PDV i trošarine, u cijelom promatranom razdoblju imaju pozitivan učinak na kretanje BDP-a. To nije moguće objasniti standardnom ekonomskom teorijom, ali istraživanja u drugim tranzicijskim zemljama pokazuju da povećanje prihoda proračuna ne mora biti nužno posljedica povećanja poreznih stopa. Rast proračunskih prihoda prirodno je posljedica rasta gospodarskih aktivnosti.

Povećanje učinkovitosti umjesto smanjenja plaća

Strukturne reforme javne uprave i zdravstva trebale bi biti usmjerene na povećanje učinkovitosti, a ne na smanjenje plaća. Smanjenje plaća dodatno bi produbilo krizu i povećalo deflacijski pritisak.

U dugom roku subvencije i socijalne naknade imaju najsnažniji negativni učinak na BDP. Jednako tako se i pozitivni učinci reformi mogu očekivati u srednjem i dugom roku.

Fiskalna prilagodba trebala bi se provoditi postupno. Tome u prilog ide i procedura prekomjerenog deficita koja Hrvatskoj daje tri godine za provede reforme odnosno uravnoteži proračun. U najkraćem roku nužno je uspostaviti odgovarajući sustav upravljanja javnim dugom. Samo na kamatnim rashodima moglo bi se znatno uštedjeti.

Proračunsko planiranje ključno je za fiskalnu prilagodbu. Sadašnja Vlada ima praksu napraviti dva rebalansa godišnje. A svaka godina bez rebalansa znači manje promjena poreznog sustava i sličnih ad hoc intervencija. Realno planiranje proračuna ojačalo bi vjerodostojnost fiskalne politike i poslalo bolju sliku investitorima.

Fiskalna konsolidacija u kratkom roku nije moguća, osim ako se relativno jako ne smanje rashodi za plaće i mirovine te poveća porezna presija. No, ako izostanu strukturne reforme, te mjere prijete daljnjim produbljivanjem krize.

Fiskalnu politiku treba usmjeriti na kretanje strukturnog salda (deficita), a ne na kretanje ukupnog fiskalnog salda.

Jačanje domaće potražnje

Porezni sustav treba iskoristiti za jačanje domaće potražnje jer jača progresivnost znači i realno povećanje poreza onima koji imaju nisku sklonost konzumiranja domaćih proizvoda (većinom bogati), te realno smanjivanje poreza onima koji imaju veću sklonost konzumiranja domaćih proizvoda (većinom siromašni). Dijelom se taj učinak može postići i povećanjem trošarina na luksuzne proizvode (nakit, satovi, oružje, pirotehnika...), odnosno ponovnim uvođenjem takvog poreza ukinutog 2013. i proširenjem osnovice prilikom definiranja luksuznih proizvoda.

S prihodovne strane u dugom roku bi trebalo težiti poreznom rasterećenju rada, posebice onoga s nižim dohocima, čime bi se, utječući na štednju, dao dodatni impuls investicijama u javnom sektoru. To implicira ranije spomenuto povećanje progresivnosti poreznog sustava i prebacivanje dijela poreznog tereta s rada na kapital i imovinu.

Općenito, treba težiti smanjivanju države kroz ekonomske poslove, ali istodobno osigurati snažan regulatorni i institucionalni okvir za uklanjanje potencijalnih neuspjeha tržišta.