Za one koji nikad nisu bili na neslužbenom briefingu u Ministarstvu financija, koji je neslužben kako se ne bi mogli službeno pozvati da su vam neke stvari o proračunu rekli ministar koji je trenutno na funkciji i njegovi državni tajnici, to izgleda otprilike ovako...

U velikoj sobi stolovi s crnom radnom plohom poslagani su u kvadrat, kojem je na sredini velika žardinjera sa širokolisnim dekorativnim biljkama, a novinari se posjednu u duboke kožne fotelje, desetak minuta prije početka briefinga. Nekoliko minuta kasnije u sobu žustro ulazi aktualni šef državne blagajne s jednim ili dva tajnika i tematski sastanak, a temu određuje onaj tko je novinare ugostio.

Neovisno o kojoj temi će se raspravljati, mogli smo svjedočiti dvjema konstantama. Prvo, uvijek je netko od kolega novinara pitao kako se proračun puni prihodima od PDV-a, i drugo, što će biti ako neka od banaka ili vjerovnika protestira jamstva koja je država dala brodogradilištima.

E pa, neće se dogoditi ništa, kao što smo imali za vidjeti pred desetak dana. Mrtvi hladni, u Vladi su odlučili još jedanaest milijardi kuna prebaciti izravno u dug države, odnosno dug koji će jednom, teoretski, morati otplatiti svi porezni obveznici, jednom riječju, mi. A mi, novinari i čitatelji novina, možemo se pjeniti koliko god nam milo, kao i svaki put kad nas ministarstvo financija obraduje vijestima o velikom povjerenju stranih banaka da smo u stanju jednog dana otplatiti dugove koje su nam na grbu nasadili u Vladi s ciljem rješavanja njihovih kratkoročnih ciljeva ostanka na vlasti, zbog čega nas dodatno zadužuju u inozemstvu uz visoke kamate.

Država je odlučila brodogradilištima oprostiti 11 milijardi kuna. E pa, zašto bi se dugovi opraštali samo velikim brodogradilištima? Mudro se to pitaju u Varteksu, čija kilava uprava tvrtku restrukturira već drugi put u pet godina, što sigurno nije na korist žena zaposlenih u pogonima Varteksa za proizvodnju odjeće. Ili, zašto država ne bi oprostila porezni dug koji ima zagrebačko Kamensko, druga tekstilna tvrtka u kojoj žene plaće nisu vidjele mjesecima?

U krajnjoj liniji, žene su na tržištu rada bez iznimke u lošijem položaju od muškaraca. Pitajte nekog muškarca kako često su ga na razgovoru za posao pitali planira li rađati i koliko misli dugo biti n porodiljskom dopustu.

Ili, zašto država ne bi oprostila dug bilo kojoj privatnoj kompaniji čija uprava, namjerno ili propustom, nije bila u stanju prilagoditi se novim tržišnim uvjetima i sačuvati profitabilnost i radna mjesta svojih zaposlenika, nego umjesto toga ljudi ostaju bez posla, a porezni dug prema državi se gomila?

Po kojim se kriterijima bira tko je pomoć zaslužio, a tko nije? Nisu li radnice u privatiziranom Varteksu i nizu drugih tvrtki, poput splitskog Uzora, jednako vrijedne, hraniteljice obitelji, kao i radnici u škverovima?

Ima li pak među tim istim škverskim radnicima onih koji u mutnim poslovima sa svojim poslovođama odlaze na lažna bolovanja, pa tijekom bolovanja za tvrtke kooperante obavljaju iste poslove kao na redovnom radnom mjestu u brodogradilištu, a država kao vlasnik brodogradilišta sve to plaća?

Zašto sanirati državne tvrtke, a ne sanirati privatne? U jednim i drugima rade potencijalni glasači.

Naime, postoji li moralni imperativ koji bi glasio da zaposlenici moraju snositi posljedice loših odluka uprava kompanija u kojima rade? Riječ je o polju na kojem se lome koplja mnogih ideologa državnog intervencionizma, odnosno stava da se treba umješati kad tržište zakaže, i onih koji zastupaju stav kako će tržište problem onih koji su zbog loše uprave ostali bez posla riješiti prirodnim putem (ne da umru od gladi dok čekaju posao, iako bi ljubitelji Malthusa i tu imali ponešto za reći), zapošljavanjem u novoj konjunkturi.

Ne treba sanirati ni jedne ni druge. Jer, svaki put kad se državnom pomoći sanira bilo koja tvrtka, spašava se njezina lijena i nesposobna, češće nego ne korumpirana uprava, u slučaju državnih tvrtki redovito postavljena po partijskom diktatu, a u slučaju privatnih, više nego često, riječ je opet o tvrtkama privatiziranim po partijskom ključu, ili danima u ruke lokalnih šerifa, partijski povezanih.

Uostalom, kad jednom saniramo bilo koju tvrtku, tko nam garantira da novcem iz poreza nećemo to morati raditi opet i opet?

A o tome tko zaslužuje sanaciju, odlučivat će se, opet, po partijskom ključu.