Dok štrajk liječnika ulazi u sedmi tjedan, a kraj mu se još ne nazire, tek rijetki pokušavaju zbrojiti štete koje će imati za ionako golemim dugovima opterećeno zdravstvo, da se o šteti za pacijente i ne govori.

S obzirom na to da cijela priča o nezadovoljstvu medicinskih sestara i liječnika traje već mjesecima, što je na kraju i dovelo do iscrpljujućeg štrajka, sve drugo u vezi sa zdravstvom palo je u drugi plan, pa je tako posve nezapaženo prošla odluka donesena još u lipnju, a stupa na snagu ovoga listopada, o obveznom osiguranju od odgovornosti u zdravstvu.

Naime, već dugo se u čitavom nizu stručnih i znanstvenih tekstova ukazuje hrvatskom zakonodavcu da bi bilo korisno, ako ne i neophodno, napokon uvesti obvezno osiguranje od profesionalne odgovornosti u zdravstvu. No sve do ove godine to je bilo nešto što je najlakše i najtočnije opisati kao ‘razgovor gluhih'. Nitko ništa nije negirao, šutnja i potpuna pasivnost zakonodavca bili su jedini odgovor. Ništa nije značilo ukazivanje na dobre primjere iz inozemnog zakonodavstva i prakse, pa čak ni kada je riječ o njemačkim rješenjima na koja se inače tako rado pozivamo, a koja su u nekim dijelovima vrlo slična američkima.

Nejasne odredbe Kada su se spominjali strani primjeri u kojima odgovoran pacijent prije upuštanja u pregled traži na uvid policu odgovornosti liječnika i/ili poslodavca, umjesto pohvale takvim rješenjima čule su se paušalne objede da takva rješenja pogoduju samo i isključivo osiguravateljima. Uzalud su bili argumenti da to rješenje ide u korist pacijenata, a u konačnom zbroju sigurno će se pokazati da će i police osiguranja od odgovornosti bitno pojeftiniti već i zbog povećanog broja polica i osiguranih osoba. Istodobno, lista drugih profesionalnih djelatnosti koje imaju propisanu obvezu osiguranja od profesionalne odgovornosti stalno se širila (odvjetnici, stečajni upravitelji, trgovci u komisijskim prodavaonicama...).

I kada smo pomalo počeli gubiti nadu da bi se nešto moglo promijeniti, bez ikakve medijske buke 30. lipnja 2013. godine objavljena je novela Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koja je stupila na snagu prvoga dana od dana objave u Narodnim novinama, odnosno 1. srpnja 2013., osim odredbe članka 35. stavka 2. (a baš je u njoj odredba o obveznom osiguranju od odgovornosti), koja stupa na snagu 25. listopada ove godine. Osim drugih promjena uvedeno je i obvezno osiguranje zdravstvenih djelatnika, onih koji neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu. Ta je definicija nedorečena i nejasna, jer za mnoge ostaje upitno jesu li osiguranjem od profesionalne odgovornosti obuhvaćeni primjerice vozači ambulantnih kola, električari..., a sigurno je da nisu obuhvaćene pravne osobe.

Prostor za izvrdavanje Dakle, u odnosu na bit promjene možemo samo čestitati zakonodavcu i zažaliti što se promjena nije dogodila daleko prije. No tu negdje i prestaje prostor za pohvale i počinje prostor za kritiku, unutar kojega izdvajamo dva stvarno velika propusta. Prvi je što su izostale odredbe o minimalnoj visini osigurane svote kako na godišnjoj razini, tako i po svakom pojedinačnom slučaju, a drugi je što se propustilo jasno prekršajno sankcionirati obavljanje djelatnosti bez valjane police osiguranja. Ako se uvodi jedna tako revolucionarna promjena, onda je trebalo voditi računa da se ne ostavi prostor za one koji će iz bilo kojeg razloga tražiti način za izbjegavanje sklapanja police osiguranja. A takvih će sigurno biti.

Na kraju, ne treba slušati dežurne negativce koji sada tvrde da je za tu zakonsku promjenu najzaslužnija predstojeća prodaja najstarijega hrvatskog osiguravatelja Croatia osiguranja, koji će tako imati daleko bogatiji portfelj. Čak i da je tome stvarno bilo tako, to ne može promijeniti činjenicu da je riječ o dobroj mjeri, koju smo dugo čekali.