Tečaj kune koji se određuje u korelaciji sa stranim bankama je štetan, devizna klauzula i politika stabilnog tečaja bankama osiguravaju sigurnu dobit, treba potaknuti inflaciju i afirmirati selektivnu kreditnu politiku, a Hrvatsku iz krize ne mogu izvući samo investicije, neke su od teza koje su u četvrtak iznijeli govornici na Ekonomskom fakultetu.

Što više raste hrvatski inozemni dug, volatilnost tečaja kune sve je manja, a to znači da što nam je veći inozemni dug, mi smo sve više robovi naših kreditora, poručio je Manuel Benazić s Ekonomskog fakulteta u Puli, prezentirajući svoj rad Izloženost hrvatskih banaka valutnom riziku. Bitno je, dodaje Benazić, i da u strukturi rasta vanjskog duga najviše raste dug poduzeća, što pak znači da su hrvatske kompanije u sve većem dužničkom ropstvu, kazao je na znanstvenom skupu na Ekonomskom fakultetu na temu Izazovi monetarne i fiskalne politike u uvjetima nestabilnosti financijskog tržišta. Benazić svojim radom dokazuje daje izloženost hrvatskih banaka valutnom riziku malena, ali je istovremeno velika njihova izloženost valutno induciranom kreditnom riziku.

Zahvaljujući deviznoj klauzuli i politici stabilnog tečaja banke zapravo sigurno i lijepo zarađuju, pogotovo na kreditima vezanim uz švicarski franak, no istovremeno su sve više izložene riziku od mogućnosti da njihovi dužnici neće moći vraćati kredite koje su im dale, kaže Benazić. Njegovo izlaganje nagrađeno je aplauzom i pohvalama, jer je zornom analizom potvrdio kritike koje su svi sudionici skupa izrekli na račun monetarne politike guvernera Željka Rohatinskog i fiskalne politike.

Već je na početku skupa, Branimir Lokin prezentirajući svoj rad Pad neoliberalizma konstatirao da aktualna svjetska kriza nije nastala kao financijska kriza, nego je nastala u realnoj ekonomiji i prelila se u financijski sektor. Financijsku krizu, koja se sve više otkriva kao kriza realnog sektora, uzrokovale su dvije najmoćnije globalne integracije, SAD i dalekoistočne zemlje, poglavito Kina, tvrdi Lokin. Financijska konsolidacija koja se zagovara kao rješenje neće krizu riješiti, uvjeren je Lokin, jer se ona bez konjunkture i ne može riješiti. Zato smatra da i Hrvatsku iz krize ne mogu izvući samo investicije, o čemu svjedoči i jalovost vladinih modela A, B i C, jer nitko neće ulagati u nove proizvode i proizvodnje dok nije siguran da će ih imati kome prodavati.

Slažući se da je neoliberalizam pao, Slavko Kulić bio je još oštriji, tvrdeći da je taj pad namjerno izazvan te da su posljedice za Hrvatsku izuzetno teške. Monetarna vlast, monetarni sustav i monetarna politika su u Hrvatskoj uzurpirane, tvrdi Kulić, a tečaj kune koji se određuje u korelaciji sa stranim bankama je štetan. On nije realan i njime se štite interesi dvije najjače strane banke, u smislu prednosti na financijskom tržištu, nastavlja Kulić, pojašnjavajući da je već 80 posto kredita s deviznom klauzulom što je u interesu banaka, ali ne i u interesu građana. Svojom politikom HNB je u funkciji uvoznog lobija i autokratske vlasti, tvrdi Kulić, zaključujući kako HNB, odnosno monetarnu politiku treba vratiti pod nadzor parlamenta, a strane banke vratiti u hrvatsko vlasništvo.

Zvonimir Baletić je pak podsjetio da se u aktualnoj krizi ponavljaju procesi iz ranijih velikih svjetskih kriza kao što su vlasnici kapitala, 1931. godine nakon velike depresije iz 1929. čuvali novac i čekali pogodno vrijeme za njegovo investiranje, tako se i današnji kapitalisti ponašaju. Dok čekaju nove investicije koje će im opet donositi profit, prisiljavaju državu da im stvori uvjete u kojima će povećati profit i zato traže da se smanje troškovi rada, a kada osjete da je situacija opet stabilna, počet će investirati.

Stjepan Zdunić smatra da je temeljni hrvatski problem to što ima stabilan tečaj, otvoreno tržište kapitala i ograničeni suverenitet monetarne politike. Tim je trokutom onemogućena fiskalna ekspanzija zbog čega je teško osigurati veći gospodarski rast. Takav sustav još više učvršćuju kreditne devizne klauzule. Zdunić tvrdi i da kad se smanjuje proračunski deficit istovremeno se povećava deficit tekućeg računa platne bilance, i obratno. Zaključuje da je suštinski hrvatski problem to što se, za razliku od prosjeka tranzicijskih zemalja u kojima je do 70 posto ulaganja išlo u neproduktivne djelatnosti, u Hrvatskoj neproduktivna ulaganja približavaju stopostotnom udjelu u ukupnim ulaganjima. Ako to nema veze s tečajem, onda sam ja magarac, završio je Zdunić.

Ivan Lovrinović je na primjeru američkog FED-a pokazao kako centralne banke u kriznim uvjetima nisu više samo posljednje utočište banaka, nego i država i kompanija. FED je istovremeno postao i najznačajniji promotor selektivne kreditne politike, tvrdi Lovrinović. Stoga predlaže da Hrvatska umjesto stabilnog deviznog tečaja uvede ciljanu inflaciju, pokrene tokove kreiranja primarnog novca putem kredita bankama i kupnje državnih vrijednosnica, te afirmira selektivnu kreditnu politiku i time pokrene investicijski ciklus.

Nakon što je pokazala da su kreditne aktivnosti u hrvatskim bankama zapravo posve zamrle, i Marijana Ivanov založila se za promoviranje politike selektivnog kreditiranja, pri čemu zbog EU pravila ne smije biti sektorske diskriminacije. Zato predlaže da se selektivni krediti daju onima koji stvaraju dodanu vrijednost, onima koji ne opterećuju proračun, onima koji su sposobni opstati u konkurentskim uvjetima, onima koji su usmjereni na tržišta koja nisu pogođena krizom, onima koji imaju devizni priljev te onima koji ulažu u znanje i obrazovanje.

Drago Jakovčević prezentirao je zašto je aktualna kriza krenula iz banaka, tvrdeći da je glavni razlog to što moderne banke funkcioniraju po načelu kreiraj i distribuiraj, za razliku od tradicionalnih banaka koje su funkcionirale po načelu kreiraj i drži do dospijeća. Moderne banke, naime, u želji da poput kompanija više puta obrnu kapital kako bi ostvarile veće profite, kreditna sredstva nastoje distribuirati što brže i što više. Problem je nastao kad su ih počele ulagati u sekundarne obveznice i kad je bankarstvo u sjeni ovladalo s polovinom bankarskog kapitala. Zato podivljalu bankarsku ždrebicu treba zauzdati i staviti pod čvrstu kontrolu, zaključuje Jakovčević.