Kosoričina vlada je povećanjem stope PDV-a žešće porezno nasrnula na siromašnije nego na imućnije građane, a ukinutim kriznim porezom na plaće više je bila porezno opteretila imućnije nego siromašnije građane, upućuje analiza suradnika Instituta za javne financije Ivice Urbana.

Zbog vidljivijeg efekta u ljeto 2009. godine uvedenog kriznog poreza Vlada Jadranke Kosor trudila se što prije ga ukinuti, čime je postignut sjajan spin, ali ostali su viši PDV od 23 posto i trošarine, koje su veće opterećenje od kriznog poreza

Kad je spašavajući proračun Vlada Jadranke Kosor prije dvije godine podigla stopu PDV-a na 23 posto, porezno je više opteretila siromašnije građane, a uvođenjem kriznog poreza na plaće više je zagrabila u džepove imućnijih hrvatskih građana. Unatoč tomu, Vlada je žešće kritizirana zbog uvođenja kriznog poreza na plaće nego zbog povećanja PDV-a, jer porezom na plaće država neposredno poseže u plaće pa građani točno znaju koliko im je iz džepa uzela, a PDV i trošarine plaćaju tek kao kupci pojedinih dobara i usluga, pa ih država posredno oporezuje, što lakše podnose nego kada ih direktno lupi po džepu.

Kosoričina vlada se i zbog toga silno trudila što prije ukinuti krizni porez na plaće, a istodobno „mudro šuti" i ne spominje vraćanje stope PDV-a na 22 posto, a kamoli da opet počne obećavati njezino smanjivanje, što je HDZ predvođen Ivom Sanaderom obećavao uoči prošlih parlamentarnih izbora. No, izborna kampanja tek se počela zahuktavati, a siromašniji birači su sve moćnija biračka skupina pa je lako moguće da smanjivanje stope PDV-a opet bude izborni adut barem ponekim političkim strankama.

Na zaključak da je Kosoričina vlada povećanjem stope PDV-a žešće porezno nasrnula na siromašnije nego na imućnije građane, a da je ukinutim kriznim porezom na plaće više porezno opteretila imućnije nego siromašnije građane, upućuje analiza suradnika Instituta za javne financije Ivice Urbana „Raspodjela poreznog opterećenja u Hrvatskoj".

Urban je na temelju podataka iz Analize o potrošnji kućanstava Državnog zavoda za statistiku istražio raspodjelu poreznog opterećenja u Hrvatskoj 2008. godine. Analizom DSZ-a obuhvaćene su glavne skupine poreza - porez na dohodak s prirezom, porez na dodanu vrijednost i trošarine, pri čemu su u poreze uključeni i doprinosi za socijalna davanja te RTV pretplata.

Rezultati Urbanova istraživanja ukazuju na to da porezno opterećenje raste i u apsolutnom i u relativnom smislu. U apsolutnom smislu znači da ljudi s višim dohocima plaćaju više iznose poreza. Osobe iz prve skupine, u kojoj mjesečni bruto dohoci iznose do 1300 kuna, poreze prosječno plaćaju 300 kuna mjesečno, a oni iz desete skupine u kojoj su mjesečni bruto dohoci 6300 i više kuna u prosjeku mjesečno plaćaju 4300 kuna svih poreza. I u relativnom smislu, odnosno s obzirom na omjer ukupnog poreza i bruto dohotka, osobe s višim bruto dohocima snose teret po većoj prosječnoj poreznoj stopi, pa Urban zaključuje da porezni sustav pokazuje trend progresivnosti.

Urban, međutim, dodaje da dok su porezi na dohodak i doprinosi za socijalna osiguranja progresivni, porez na dodanu vrijednost i trošarine su regresivni jer njihove prosječne porezne stope padaju s bruto dohotkom. PDV i trošarine su regresivni jer je za ljude s nižim plaćama udjel izdataka za nabavu dobara znatno veći nego za ljude s višim plaćama, pojašnjava Urban.

Uključeni svi porezi
Ivica Urban se u analizu poreznog opterećenja u Hrvatskoj upustio jer su se dosadašnja istraživanje gotovo isključivo bavila porezom na dohodak i prirezom, a kako su oni tek dio ukupnog poreznog opterećenja, radi dobivanja potpunije slike odlučio je istražiti i raspodjelu poreznog opterećenja koje sa sobom nose PDV, trošarine i doprinosi za socijalno osiguranje.

U 2008. godini porezi koje je Urban istražio (bez RTV pristojbe) iznosili su ukupno 105 milijardi kuna i činili su 79 posto prihoda opće države. Od značajnijih poreza Urban jedino nije obuhvatio porez na dobit koji sa 8 posto sudjeluje u ukupnim prihodima države.

Koristeći DZS-ovu Anketu o potrošnji kućanstava, koja sadrži mnoštvo podataka o njihovim socioekonomskim obilježjima, imovini, dohocima i potrošnji, Urban je izradio poseban mikrosimulacijski model koji pomoću podataka o kućanstvima i njihovim članovima izračunava iznose njihovih dohodaka i poreza. Razvrstavši kućanstva, odnosno njihove članove u deset skupina po iznosu mjesečnih bruto dohodaka po osobi, Urban je izračunavao iznos poreznog tereta koji osobe iz pojedinih skupina plaćaju za svaki porez koji je uključio u svoje istraživanje.

Osim što je izračunao prosječno porezno opterećenje za svaki od poreza koje je analizirao i za svaku od decilnih skupina, Urban je izračunao i prosječno porezno opterećenje za sve poreze zajedno. Ukupna prosječna porezna stopa za cijelu populaciju iznosi oko 38 posto. Za prvu decilnu skupinu u kojoj su osobe s mjesečnim bruto dohotkom do 1300 kuna prosječna porezna stopa iznosi 33 posto i oni u prosjeku mjesečno izdvajaju 300 kuna za plaćanje svih poreza. Za desetu decilnu skupinu u kojoj su osobe s bruto mjesečnim dohotkom od 6300 i više kuna prosječna porezna stopa je 46 posto i oni u prosjeku sve poreze mjesečno plaćaju 4300 kuna. Kako je deseta decilna skupina otvorena jer nema definiranu gornju granicu iznosa mjesečnog bruto dohotka, Urban je u 2008. godini u uzorku koji je istraživao kao najviši mjesečni bruto dohodak registrirao iznos od 41.500 kuna na koji je plaćen ukupni porez u iznosu od 22.000 kuna.

Zreli najviše štede
Unatoč tomu što s rastom prosječnog mjesečnog bruto dohotka uglavnom rastu i ukupne prosječne porezne stope, Urbanovo istraživanje jasno je pokazalo da prosječne porezne stope za pojedine poreze ne prate isti obrazac: za porez na dohodak i doprinose rastu s bruto dohotkom, što znači da su ti porezi progresivni, a s druge strane, za PDV, trošarine i RTV pretplatu padaju, što govori o njihovoj regresivnosti. Istovremeno, porez na dohodak svojom progresivnošću „kompenzira" regresivnost PDV-a, trošarina i RTV pretplate.

Doprinosi za socijalna davanja u Hrvatskoj također su progresivni jer, kako kaže Urban, u decilnim skupinama s nižim mjesečnim bruto dohocima manje je zaposlenih koji plaćaju doprinose nego u višim decilnim skupinama.

A PDV i trošarine su pak regresivni jer ljudi s nižim dohocima za kupnju dobara i usluga troše veći postotak svog bruto dohotka od ljudi s višim plaćam. Također, osobe s nižim plaćama troše relativno veći dio svog dohotka od ljudi s većim plaćama, a to čine i zato što, po Urbanovoj ocjeni, osobe s većim plaćama plaćaju progresivne poreze i doprinose koji im u prosjeku uzimaju veći dio plaće pa im manje ostaje za kupnju dobara, a i zaposleni ljudi u zreloj dobi štede i ulažu kako bi stvorili zalihe koje će trošiti u starijoj dobi.

Urban zaključuje da gornje decilne skupine s većim plaćama relativno manje troše, a više štede, dok je kod donjih decilnih skupina s manjim plaćama obrnuto, uz ostalo jer je među njim puno umirovljenika i uzdržavanih članova obitelji koji troše svoje ili nečije prethodno stvorene zalihe.