Sve su oči financijske industrije uprte u Cannes, gdje će na summitu zemalja G20 top-tema biti Grčka. I nekoliko dana nakon što je tamošnji premijer Papandreu iznenada odlučio zaigrati na kartu direktne demokracije i umjesto preuzimanja odgovornosti pozvao narod da se dragovoljno odrekne stečenih prava čuđenje ne prestaje.

Bijes Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja je razumljiv: nakon mukotrpnih pregovora s državama članicama i privatnim kreditorima, uspjeli su dogovoriti otpis pola duga i milijarde eura pomoći u zamjenu za štednju. I sad, referendum na kojem će Grci vjerojatno pokazati figu Europi, a sebe gurnuti u bankrot. U svjetlu destabilizacije eurozone, kaosa na financijskim tržištima i nesumnjivog bankrota Grčke, potez Papandreua umjesto vrhunskog izraza demokracije čini se tek kukavičkim potezom politikanta koji je propustio priliku biti državnik. No, grčki bi salto mortale trebao jako zabrinuti domaće političare. Doduše, u predizbornoj kakofoniji suludih obećanja i prodavanja magle nijedna opcija u utrci za fotelje ne čini se pretjerano zainteresirana za odluke Atene. A trebala bi biti. Političke nestabilnosti eurzone u proteklih godinu dana podigle su premije rizika za zemlje uključujući i Hrvatsku. Rast naših CDS-ova (credit default swaps) koji odražavaju mogućnost da zemlja bankrotira (a time i cijenu zaduživanja) porasli su sa 200 na 500 baznih bodova. Taj rast povećao je prinose na domaći dug i u samo godinu dana podignuo kamate 15 posto: tako ćemo umjesto 1,3 milijarde eura kamata na stagnantnu razinu duga biti prisiljeni platiti 1,5 milijardi eura. Svako daljnje zaduživanje ili, u našem slučaju vjerojatnije, prolongiranje rezova, efikasno je kao i zabijanje glave u pijesak dok cijena duga u svijetu raste proporcionalno s nervozom banaka. Ne treba zaboraviti ni realnu mogućnost koja nam se smiješi nakon nakon izbora: smanjenje rejtinga, što je dodatni kamen oko vrata budućem ministru financija, ali u HNB-u. Ako situacija s Grčkom izmakne kontroli, teško je predvidjeti posljedice. Izlazak iz eurozone Ateni bi odmah značio pad rejtinga, zatvaranje tržišta, ekonomski i politički kaos. Važnije od toga, kreditori koji će zbrajati milijarde izgubljenih eura pod povećalom će gledati svako novo zaduženje, a realno je i potpuno zaustavljenje priljeva kapitala. Hrvatska protiv toga realno ne može puno osim pokazati kreditorima da je sposobna dug držati pod kontrolom.