Ugledni investitor i milijarder George Soros potaknuo je polemiku među gospodarskim stručnjacima nakon što je u Financial Timesu objavio članak u kojem predlaže radikalan plan za spas eurozone koji zahtijeva tri odvažna koraka.

Soros na početku upozorava da financijska tržišta svijet guraju prema novoj Velikoj depresiji, koja bi imala nesagledive političke posljedice, te kako su europske vlastiug izgubile kontrolu nad situacijom koju trebaju vratiti u prijašnje stanje, i to odmah. Zbog toga Soros smatra da vlasti eurozone prvo moraju dogovoriti novi sporazum koji bi stvorio zajedničku riznicu područja jedinstvene europske valute.

Pod kontrolu ECB-a
Ugledni investitor predlaže da se velike europske banke u međuvremenu stave pod kontrolu Europske središnje banke, koja bi im zauzvrat dala privremena jamstva i trajno ih rekapitalizirala. U takvoj situaciji ECB bi se pobrinuo da banke nastave plasirati svoje redovne kreditne linije, kao i odobravanje izvanrednih zajmova, ali i pažljivo pratio rizike koje bi banke poduzimale.

U trećoj bi mjeri opet sudjelovao ECB, koji bi u tom slučaju zemljama poput Italije i Španjolske, koje trenutačno imaju vrlo visoke troškove zaduživanja, omogućio kratkoročno refinanciranje duga po povoljnim uvjetima. Soros smatra da bi ta tri koraka umirila tržišta kojima dominiraju investitori "laki na okidaču" i Europi dala vremena da razvije strategiju rasta bez koje se dužnička kriza ne može riješiti.

Kao primarni zadatak u provođenju svog radikalnog plana Soros ističe uvođenje osigurača koji bi spriječili da mogući bankrot Grčke zarazi ostale ranjive skupine, konkretno banke i obveznice zemalja poput Italije i Španjolske. U tome bi ulogu odigrao i Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), koji bi trebao surađivati s ECB-om, što bi sigurno trebali odobriti članovi njemačkog parlamenta, a možda i parlamentarci nekih drugih članica eurozone.

Branko Grčić, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kaže kako na Soroseve mjere gleda kao na kratkoročno spašavanje situacije i stabilizaciju financijskog tržišta.

"No čini mi se da ostaju ključni problemi koji su uzrokovali sadašnje stanje, jer se bojim da će bez promjene sustava u samoj monetarnoj uniji biti teško prevladati te uzroke nestabilnosti. Tu prije svega mislim na ovo što se u posljednje vrijeme najviše spominje, a to je da zajednička monetarna politika unutar monetarne unije mora biti popraćena i većim stupnjem integriranja fiskalne politike. Jako je bitno otklanjati uzroke, a ne samo liječiti posljedice", kaže Grčić.

Za Sorosevu opciju otklanjanja problema Grčić kaže kako je to naravno jedna opcija, gdje sve upućuje da bi takvo nešto trebalo napraviti s obzirom na fiskalnu nedisciplinu nekih članica. "ECB bi tako preuzeo ulogu neke vrste supervizora poslovanja pojedinih banaka", kaže Grčić. Što se tiče Soroseva prijedloga o privremenom refinanciranju, Grčić smatra da bi tu neku funkciju imao i fond solidarnosti kroz koji bi se poduprle zemlje EU koje su u krizi. Vjeruje da se kroz mehanizam kakav predlaže Soros može dijelom pojačati i jedna takva inicijativa. "Fond solidarnosti u biti rješava prvo fiskalne dugove, a predloženi bi mehanizam ojačao financijski sustav", zaključuje Grčić.

Teško u kratkom roku
Da je prijedlog o uspostavi zajedničke fiskalne vlasti dobar i potreban za dugoročnu stabilnost monetarne unije, smatra i ekonomski analitičar Splitske banke Zdeslav Šantić, koji također smatra da u je u kratkom roku teško očekivati realizaciju jedne takve ideje s obzirom na to da je vidljiva dominacija nacionalnih interesa.

"Jasno je da će se banke u slučaju bankrota Grčke morati itekako osloniti na ECB kako bi osigurale dovoljno likvidnosti. Kako je default Grčke svakim danom sve izglednija opcija, za kreatore gospodarske politike glavni izazov postaje kako spriječiti širenje zaraze na druge zemlje iz PIGS skupine te eskalaciju problema u bankovnom sustavu. Jednostavnije, glavno pitanje postaje kako „kontrolirati" bankrot Grčke", kaže Šantić.

Jedina ideja koja bi mogla imati suprotan učinak, ističe Šantić, jest zamjena dugoročnih zaduženja država kratkoročnima uz pomoć ECB-a. Naime, Šantić objašnjava da bi se uz veći udjel kratkoročnog duga povećao rizik refinanciranja, a kao posljedicu toga mogli bismo imati sasvim suprotan učinak na tržište od očekivanog.