Financijska imovina hrvatskih građana krajem rujna 2015. dosegnula je nešto više od 120 posto BDP-a. Većina te imovine (oko 58 posto) uložena je u kreditne institucije u obliku depozita, što dodatno naglašava potrebu za očuvanjem stabilnosti banaka, upozorio je HNB u svojoj najnovijoj publikaciji "Financijska stabilnost".

Najveći doprinos rastu imovine tijekom 2015. imale su, uz uobičajeni sezonski porast gotovine u optjecaju, uplate u obvezene mirovinske fondove i rast depozita. Iznos depozita građanstva je od 2001. do sredine 2015. povećan više od dva puta.



Depoziti kućanstava čine gotovo polovinu financijske imovine tog sektora te oko 8 posto ukupne financijske imovine svih sektora (kućanstva, nefinancijska društva, financijske institucije, država i nerezidenti). Većina financijske imovine kućanstava je uložena u kreditne institucije u obliku depozita, slično kao i kod usporedivih zemalja srednje i istočne Europe.



Što otkriva analiza HNB-a

Depoziti su razmjerno visoko koncentrirani, dodao je HNB i dodao da rizik koncentracije ili neprimjereno velikog oslanjanja na uski broj klijenata postoji i na strani aktive, u kreditiranju.

Oba ova rizika mogu snažno destabilizirati pojedinu banku, ali rizik može lako poprimiti i sistemski karakter zarazom među institucijama, upozorava HNB. Zaraza, naime, može uslijediti zbog međusobne povezanosti ili percipirano sličnih modela poslovanja koji mogu dovesti do naglog i značajnog odljeva depozita.

"Koncentracijski rizik, neovisno o tome je li vezan uz potraživanja ili obveze, iznimnoje važan za kreditnu instituciju, budući da je njegova materijalizacija može biti jedan od uzroka njenih velikih gubitaka", ističe HNB.

Dodaje da, osim toga, koncentracija obaveza odražava nejednakosti u općoj raspodjeli dohotka i imovine, pa se u pravilu odražava i na bilance svih kreditnih institucija. HNB je stoga podrobnije istražio rizik koncentracije i kako ga uključiti u ispitivanje otpornosti institucija na stres.

Analizirani podaci ukazuju na visoku koncentraciju sustava, budući da se Ginijev koeficijent, jedna od najčešće korištenih mjera koncentracije, ovisno o vrsti depozita kreće se u rasponu od 0.73 do 0.89. Inače, što je Ginijev koeficijent bliži brojci jedan, to pokazuje veću nejednakost. U ovom slučaju ukazuje na veću koncentraciju štednje u manjoj grupi ljudi, odnosno, sa stajališta bankovog sustava, veću izloženost banaka manjem broju štediša.

HNB je, dakle, otkrio da:

• 20 posto najvećih deponenata je na kraju prvog tromjesečja 2014. godine posjedovalo čak 94 posto svih depozita.

• Više od jedne trećine deponenata u Hrvatskoj, njih 37 posto, koristi samo transakcijske račune na kojima je ukupno pohranjeno tek 3 posto svih depozita. To znači da se njima koriste samo za tekuće potrebe te da njihova  primarni cilj nije štednja.  

• 13 posto štediša posjeduje sva tri oblika depozita (transakcijski, štedni i oročeni) na koje se ukupno odnosi čak 67 posto svih depozita. Najveći postotak (60 posto) tog iznosa odnosi se na oročene depozite, dok  preostalih 7 posto podjednako čine štedni i transakcijski depoziti.

Kako bi navedene rizike velike neravnomjernosti distribucije depozita stanovništva uključio u tekuće ispitivanje otpornosti na stres, HNB je detaljnije analizirao koncentraciju depozita na razini pojedinih kreditnih institucija.

"U ovisnosti o postojanju razlike među distribucijama depozita u pojedinim kreditnim institucijama pretpostavka jednakog odljeva za sve institucije bit će zamijenjena diferenciranom, prema kojoj će institucije s većom koncentracijom depozita pogoditi jači odljev depozita", najavio je HNB koji je izračunao Ginijev koeficijent koncentracije za svaku pojedinu banku. Ginijev koeficijent koncentracije svake banke u promatranom uzorku nalazi se u intervalu od 0,65 do 1, navodi se u dokumentu HNB-a.

Koncentracijski rizik HNB je, kaže, nastojao ublažiti različitim mjerama. Prva je veći stupanj harmonizacije pravila financijskog posredovanja unutar EU čime se ograničava prekogranična dimenzija koncentracijskog rizika.

Druga je sanacijski paket mjera koji predviđa instrumente interne sanacije, odnosno pretvaranja dijela duga u kapital (za  pokrivanje  gubitaka).

Treća je strože i jedinstveno definiran parametar likvidnosne pokrivenosti (LCR), naveo je HNB i pojasnio da je u izračun novog bonitetnog zahtjeva djelomično uključena i međuovisnost likvidnosnog i koncentracijskog rizika.